...Nije ovo uspavanka...
Jednom kad tvoji svatovi dođu
Jednom kad tvoji svatovi dođu,
samo te jedno molim ja:
ne daj da mojom ulicom prođu
i nemoj da čujem kad kažeš ''da''.
Neka me ne pita nitko toga dana
zašto sam i ja obukla haljinu bijelu
i zašto tu stoji opeglana
košulja tvoja na tvom odijelu?
Čak ću za goste postavit stol
i cvijeće i vino na sredinu.
I sjest ćemo sami, ja i bol,
i plesati na tišinu.
A ako iz daljine vašu pjesmu čujem
možda sve razbijem u tom trenu
da ne čuje nitko kako psujem
i proklinjem jednu uspomenu.
A ona kad buket baci iza sebe
potrčat ću da ga uhvatim.
Pa možda jednom i zaboravim tebe
i budem iduća što će se udati.
Jedna prevara
Možda to nisi primjetio,
ali ja imam srce u grudima.
I prekasno si se sjetio
glumiti sreću pred ljudima.
I možda bi trebao da znaš,
moj život nisu Lego kockice,
da ih rušiš, pa sastavljaš,
baš kao da igraš se.
Ako dosada nisi shvatio
koliko sam ljubavi pružila
i molila da bi se vratio,
a znam da sam više zaslužila
kasno je sad za rastanke,
za neke prave, posljednje riječi.
Idi, jer odavno nema me
u toj našoj priči o sreći.
Možda će neka druga znati
biti bolja nego ja.
Možda će ona to snovima zvati,
al' ja to zovem iluzija.
Nisu boljele tvoje prevare sve,
samo jedna me prevara boli tek:
ne ona da voliš me,
već da me voliš zauvijek.
Kao ljudi
I ti meni kazes ''rastanimo se kao ljudi''?!
Mislis, to ce bar malo uljepsati stvar?
Plasis se, opet cu da se cudim
sto nisi pokusao jos jednom bar?
Gledas me sa strahom na licu,
bojis se da cu se slomiti sva.
Izvoli, nosi svaku sitnicu,
i sve sto sam ikad na tebi voljela.
Bojis se, morat ces opet i ponovno
objasnjavati mi kako ne mogu nista da vratim...
Kao da stoput vec nije mi bilo dovoljno,
pa ja, jadna, to nikako da shvatim.
To sto sam ti dala sve,
to krivo je srce koje poludi.
A to sto si mi ti srusio sne,
to nema veze s tim ''kao ljudi''.
Mislis ne mogu izaci iz tvog stana,
vec vidis suze i kako se grcim.
I onda onako tuzna i sama
u suzama nazad k tebi trcim.
Mislis da ne mogu ovoga trena
nasmijati se na to tvoje ''zbogom''?
I to sto ce pricati ''o, jadna zena'',
kad vide da nisam vise sa tobom,
mislis da cu saginjati glavu
i da ce opet suza biti?
Ne, nisi u pravu,
mogu i ja, bas kao i ti.
Nemoj ti meni pricati o nama!
Nakon toliko lazi, mislis da ovo me cudi?
I to sto si me lagao bez imalo srama,
je l' i to tako rade ljudi?
Subotom
Jos jedna subota svice,
netko ce danas imati svatove.
To sto ja sada neznam gdje si,
neka i ostane na tome.
Ne volim kad dodje taj dan
na koji se vjecnost obecaje,
jer od ljubavi ove u meni
jedino tuga jos veca je.
Dok netko negdje pred oltarom
zaklinje ljubav za sva vremena,
ja sama kunem se sebi
da sam zauvijek nicija zena.
Ja cu pamtiti samo jednu subotu
od svih ovih godina s tobom,
kad si mi umjesto ''u dobru i zlu''
samo rekao - zbogom.
I nije te sram?
Ovako bacas sve moje rijeci,
gazis sve sto tebi dam?
Ovako se rugas mojoj sreci,
rusis mi snove i nije te sram?
Odlazis hladno i zatvaras vrata,
ostavis sutnju i srusene sne.
A ja nadam se tebi, k'o da si od zlata,
kao da vrijedi cekati te.
Gledas me tim svojim hladnim ocima
koje ne vide nista dalje od tebe.
Sto to ima u svim tim nocima
da zbog njih sama ja gazim sebe?
Ovako se igras sa mojim zivotom,
kao da nesto ovaj put shvacas.
Pokrij to lice sad sa sramotom,
i mene je vec sram sto opet se vracas.
Mene krivis za svoje greske,
ovo je valjda tvoje hvala.
Ni rijeci nisu toliko teske,
koliko sve sto sam uzalud za tebe dala.
Ovako mi godine uzmes u trenu,
mene pitas sto o ljubavi znam?
Ovako zamjenis moju srecu za onu njenu,
jos mi se vratis
i nije te sram?
Nikada sretnija
Zbrajam sve svoje pobjede i greske,
poraze, nadanja,
sve rijeci teske.
Na papir stavljam sva moja trazenja
neke velike srece
prepune dizanja i gazenja
i podvlacim crtu ispod toga svega
i pitam samu sebe:
Zaliti?! Zbog cega?
Prekrizim u jednom potezu ruke
sve one koji su mi obecavali
mirne luke
i kleli se da ce skinuti mi
zvijezde sa neba,
ali, ne...
To nije ono sto meni treba.
Moja je sreca negdje u meni,
raste u svim mojim osmjesima
koji su sakriveni
i za svaki tuzni dan koji je ikada svanuo,
cuvam jedan osmjeh koji nikada nije planuo.
Svaku suzu koju sam ikada pustila,
nadomjestit cu jednim osmjehom
koji sam propustila
i izravnati racune sama sa sobom,
izjednacit cu rijeci ''dobrodosla'' i ''zbogom'',
zapljeskat cu svim svojim greskama,
porazima i padovima,
svim svojim snovima o dalekim gradovima.
Konacno cu vidjeti koliko sam blizu
nekoj novoj ljepoti zivota,
glasno zapjevati svojoj slobodi
i viknuti: divota!
Koliko ljubavi jos u meni ima,
koliko pjesama, koliko rima...
Pospremam sobu, bacam ovo i ovo...
Na mjesto starih stvari stavljam sve novo.
I krevet mi nekako sjaji u tom svemu,
toliko cu krasnih snova jos usniti u njemu!
Gdje god je bilo crno,
sada je bijelo.
Sve sto je bilo pola,
sada je cijelo.
Zbrajam sve greske i samo se nasmijem,
jer u suznim ocima jos srecu ja krijem.
Nisam jos ni dala sve sto mogu dati,
ni neznam jos sve sto tek cu znati,
tek negdje me moje sunce ceka
i mladost je moja tek potekla rijeka.
Kada pogledam na sve, ne,
nije mi zao.
Hvala zivotu sto sve greske mi je dao.
Jer sada samo dalje idem jos pametnija
i ruku na srce...
Nikada sretnija.
